*Dakle, evo ipak nešto teksta i promjena naslova.
Csużebjesie - to je izraz koji je jedan od najvećih slavenskih (jugoslavenskih, hrvatskih) purista jezičnih, Juraj Križanić, rabio da pokaže sklonost slavena prihvaćanju svega tuđega. Csużebjesie je ksenomanija, a glupo bi bilo imenovati grčkim izrazom ksenomaniju baš tom riječju kada ukazuješ na pogubnost te iste ksenomanije.. dakle csużebjesie. Križanić bijaše zaokupljen time da braći slavenskoj prokrči put izlaska iz fanatičnog csużebjesia.
Csużebjesie je i ovo što nam opisuje @kockasti i ovo što nam opisuje @srbin. Samo što se jedan ograničava samo na jezik, točnije leksik a drugi više na političku sferu.
Jedan od prvih artikuliranih otpora slavenskoj sklonosti csużebjesiu, zabilježen je u Moravskoj kneževini, na koju je susjedni germanski/franački vladar Ludvig bacio oko i htjeo ju osvojiti i učiniti svojim vazalnom pokrajinom. Moravski knez Rastislav, koji vidi da njegovi sunarodnjaci neminovno primaju kako pismenost tako i vjeru/kršćanstvo u germanskom obliku i rado se daju germanizirati, zaključuje kako je taj problem slavena vrlo opak, i kako njegovo nastojanje da on Rastislav Moravski, a ne Ludvig Franački, kristijanizira i opismeni svoju slavensku braću, moguć samo ako nekako na praktičan način stane na kraj csużebjesiu slavenskome.
Rastislav tako šalje svoje poslanike na bizantski dvor, jer zna da Bizant, kao nastavak Rima ne može trpjeti germansku stoku sitnog zuba koja je popalila zapadni dio Carstva te da će mu oni svakao pomoći. Mihajlo Bizantski u tu svrhu potraži okolo preko svojih doušnika dobrovoljce. Bez problema je Mihajlo pronašao na području solunskome dvojicu braće Konstantina i Metodija, koji su odrasli u okruženju slavenskome, tako da im je čak i dadilja/dojilja bila neka žena iz okolnih slavenskih doseljenih plemena - ovo je važno jer su braća naučila taj slavenski jezik svoje doljilje, kako se kaže "s majčinim mlijekom". Braća kada dolaze u Moravsku, ne dolaze praznih ruku, jer su već u Solunu započeli na taj lokalni slavenski jezik koji naučiše "s mlijekom" prevoditi onodobne svete spise kršćanske. Tada u 9. vijeku, razlika slavenskih govora moravskih nije bila tako velika u odnosu na južne okolosolunske slavenske govore pa je i razumijevanje među njima bilo skoro pa automatsko. No braća solunska bijahu ljudi vični jezikoznanastvu i vidjeli su da samo prevođenje jezično, sa uporabom ili grčkog ili latisnkog pisma nije primjereno osebujnom slavenskom glasovnom sustavu. A ne samo to, nego je i Rastislav Moravski želio korijenito izbiti iz glave svojim slavenskim podanicima i csużebjesie i posebno germanofiliju, i to toliko korjenito da je inzistirao da se to napravi i na razini pisma kojime se kristijanizacija i opismenjavanje provodi - pa tako braća solunska izglagoljaše slavesnkoj fonetici podobnu glagoljicu.
Tako, iz želje (prirodne) jednog kneza da mu drugi knez ne otme podanike, koji je svoju želju mogao komotno umotati i u želju svojih suplemenika za samobitnošću/posebnošću i pravu na razlike od susjednih plemena, mi danas baštinimo glagoljicu, koju naša Čokolinda rado stavlja na odjevne predmete te također baštinimo tzv "staroslavenski" jezik, za koji je pogodniji izraz "crkvenoslavenski" kao jezik obreda crkvenoga u nekim crkavama kršćanskim - a u stvari je to jezik dojilje dvojice gojenaca jedne bizantske patricijske familije iz 9. vijeka.
Vratimo se kratko na našeg Križanića, na početku teksta spomenutoga. On je taj koji u 17-om vijeku, dakle osam stoljeća nakon Rastislava Moravskoga, inzistira na implicitnom i ne neposrednom političkom potrebom (*za očuvanjem vlasti - Križanić nije vladar ničega) veznamom, nego idealistički sanjanjom i znanstveno utemeljenom sveslavesnkom otporu svekolikom csużebjesiu, kojemu su slaveni jamačno skloni u raznim aspektima svoje pojavnosti - kako površinske simbolične/jezične, tako i u dubljim socijalnim i političkim sferama svoga bića.