Podijelio bih s vama jednu stvar koja me kopka. Pa eto, da ne kopka samo mene, nego i vas.
Svi smo čuli za umjetne jezike. Mada je to najnetočniji mogući izraz kojim bi opisali ono što mislimo, eto, dogodilo se da je naš "prirodni jezik" smislio tu kovanicu "umjetni jezik", valjda da se obrani od moguće konkurencije.
Ne, neću vam objašnjavati koji su to umjetni jezici, a niti njihovu povijest, to možda nekom drugom prilikom. Ajmo probat razmisliti o tome otkud uopće ideja nekome da stvori umjetni jezik. Evo na primjer klingonski - to je potpuno jasno, izmišljen je za potrebe filma. Ali otkud ideja stvaranja novog jezika, koji je u odnosu na one "prirodne" - "umjetni". Što će nam to? Mislite da je odgovor na to pitanje jednostavan? Meni nije. Pokušat ću to objasniti na primjeru dvojice faca koji su o toj temi dala zanimljive odgovore. Obojica njih polaze od toga da jezik ima funkciju komunikacije iliti sporazumijevanja među ljudima. Ali njihove ideje o smislu i potrebi "umjetnog jezika" potpuno su oprečne.
Jedan od njih je poljski liječnik, okulist židovskog porijekla, čiji je otac bio cenzor u službi Ruskog carstva (Poljska tada bijaše u sastavu Ruskog carstva), je tvrdio da nam treba jedan takav "umjetni", "ničiji" jezik da bi se ljudi bolje razumijeli i da bi ravnopravno komunicirali. Taj okulist je gledao oko sebe i na vlastitom primjeru svakodnevno doživljavao nepravdu i prema Poljacima u Ruskom carstvu i prema Židovima (on je u toj priči bio dvostruko ugnjetavan i kao Poljak od Rusa i kao Židov od Poljaka i Rusa), a bio je upoznat i sa mnogim sukobima i primjerima širom svijeta, gdje se nekim narodima, vjerskim skupinama i pojedincima činila nepravda. On je bio uvjeren da su sve te nepravde i sukobi plod nerazumijevanja među ljudima. U skladu s tim uvjerenjem, on je zagovarao ideju da ljudi u međunarodnim odnosima trebaju koristiti jedan, umjetno stvoren jezik, koji će time što nije ničiji nositi u sebi ideju pravednosti i ravnopravnosti, te će sama po sebi upotreba i širenje takvog jezika dovesti do nestanka ratova, progona, zločina među narodima i među ljudima općenito.
Drugi je francuski pisac i diplomat, te bivši vojni pilot koji je sudjelovao u bombardiranjima iz zraka tokom II svjetskog rata (također židovskog porijekla i također rođen na prostoru nekadašnjeg Ruskog carstva). Zbog događaja iz rata, doživio je neki oblik psihološke preobrazbe, nešto što bi se moglo zvati živčanim slomom ili slično. Iz tog razloga je bio opsjednut idejom negiranja svojih prijašnjih postupaka i željom da se razračuna sa samim sobom iz prijašnjih dana. Postao je izvrstan pisac, što je potvrdio osvajanjem Goncourtove nagrade*. Ovaj pisac, je u skladu sa svojom potrebom negiranja i skrivanja prijašnjeg sebe, došao do zaključka da je uzrok svih sukoba, ratova i nesreća među ljudima upravo to što se predobro razumiju. On je tvrdio kako je potrebno izmisliti jezik koji nitko ne razumije te se javno pred drugima i s drugima služiti tim jezikom i kako je sam rekao "živjeti u bratskom nerazumijevanju". Kaže on, ako se ne razumijemo nemamo razloga jedan drugome razbiti nos.
Dakle, imamo dva oprečna stava - jedan je kako nam umjetni jezik treba da bi se bolje razumijeli i posljedično živjeli u miru i bez sukoba, a drugi kako se predobro razumijemo te se zbog toga u stvari sukobljavamo pa nam umjetni jezik treba da bi se čim manje razumjeli i posljedično živjeli u miru i bez sukoba.
Pada li netko u iskušenje ove dvije teze testirati na primjeru ratova u bivšoj Jugoslaviji. Ma ne samo na ratovima, nego i na ideji stvaranja te naše zajednice, u razlozima za ujedinjenje i razjedinjenje. Probajte, i jedna i druga hipoteza dovode do zanimljivih konzekvenci.
.....................................
*Prix Goncourt - zanimljivost je da je on tu prestižnu nagradu dobio dva puta, a to je nemoguće, jer ista osoba ne može dva puta biti nominirana, niti nagradu dobiti. No on je osim pod svojim imenom pisao pod pseudonimom, a komisija za dodjelu nagrade to nije mogla znati pa je dodijelila nagrdu po drugi puta istoj osobi, jasno, tada pod drugim imenom.
