BLAGDANSKE ŽELJE

Evo jučer ispratismo najveći jugoslavenski praznik, a ovih dana započinje i adventsko vrijeme, koje će kulminirati blagdanom u spomen na rođenje jednog davnog prakomunjare. Ovog davnog prakomunjaru, danas većinom izbagateliziranoga potrošačkim i ostalim mentalitetima kojih se nataložilo u protekle dvije tisuće godina, volim često spomenuti, a sve češće i prisjetiti se kako su četvorica svjedočila o njemu.

Tog našeg prakomunjararu, naravno nije baš uobičajeno nazivati tim imenom, niti bi mu itko normalan samo tako davao nekakav komunistički predznak. Ali eto, kako vidimo da je danas svatko epidemiolog i molekularni biolog, zašto ja nebi malo bio - teolog.

U to ime, stavit ću ovdje jedan citat (jednog od one četvorice), odnosno svjedočenje koliko je ekstremne zahtjeve pred svekoliko obćinstvo stavio taj naš prakomunjara, a vi prosudite jeli to ovako ili onako.

Dakle, evo citat:

U ono vrijeme gle, pristupi neki čovjek Isusu i reče: "Učitelju, koje mi je dobro činiti da imam život vječni?" A on mu reče: "Što me pitaš o dobrome? Jedan je samo dobar! Ali ako hoćeš u život ući čuvaj zapovijedi." Upita ga: "Koje?" A Isus reče: Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Poštuj oca i majku! I ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga!" Kaže mu mladić: "Sve sam to čuvao. Što mi još nedostaje?" Reče mu Isus: "Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom." Na tu riječ ode mladić žalostan jer imaše velik imetak.

Mt 19,16-22

Ovaj citat dovoljno govori za sebe, pa sada da ne idem u dubine eshatologijske (krajnje ili onkrajnje) koje su tu implicirane, zadržat ću se samo na završetku zadnje rečenice - "ode mladić žalostan jer imaše veliki imetak". Jasno je da je ovaj mladić žalostan, jer rečeni prakomunjara ima preekstreman zahtjev - "prodaj što imaš i podaj siromasima". Misli se sigurno, čekaj malo, pa neka siromasi sami nešto rade, neka se potrude... zašto bih im ja dao, i to još sve što imam, i ja sam se morao truditi za to što imam, ili moji roditelji.

Ali tako je to sa komunjarama - oni bi redistribuciju, i to ne nekakvu ofrlje, nego ekstremnu.

Poznato je da su iz učenja ovog prakomunjare, na svijet izašle brojne organizacije, koje su uglavnom utemljene na pionirskom poduhvatu jednog "antikomunjare", tradicionalista, rekli bismo konzervativca (farizeja, tj pismoznanca i suverenističkog domoljuba) koji je na putu u Damask, u nakani da tamani komunjare, doživio neku katarzu pa i konverziju, te je postao još ekstremniji komunjara nego sva komunistička ekipa koju je rečeni prakomunjara uspio skupiti. A tih organizacija ima svakojakih, te im je zajednička jedna stvar - da su sve do zadnje potpuno antikomunističke. Naravno, ovo je meni, komunjari, strašno intrigantan moment, međutim nije mi namjera tu temu sada širiti - pustimo to za neku drugu teologijsko dijalektičku prigodu.

Vratio bih se na dvojbu ovoga mladića, iz gore citirane anegdote - u stvari čak bih i još malo suzio temu pa bih se fokusirao samo na onaj dio priče gdje dolazimo do saznanja kako taj mladić ima veliki imetak te ga se nije rad odreći olako. Sa druge strane taj isti mladić pokazuje i želju postati na neki način boljim, savršenijim čovjekom.

Ako samo taj jedan općeljudski i svima razumljiv moment pogledamo, tu se možemo onda malo referirati na ovo sada blagdansko vrijeme, a često kažemo i vrijeme darivanja. Ajmo i tu suziti temu, pa da se pitamo samo - "što bismo danas rado darivali sami sebi?" - Naravno, ovo je zgodan moment da u priču uključimo svekoliku empidemiju korone strašne. Dali bismo danas rekli - daj ti nama Djede Mraze (ili kojim god nekomunističkim nazivom ga imenovali) samo da prođe ova korona i pripadajuća histerija a sve drugo ne treba? Vjerojatno je odgovor - neki bi a neki nebi. Tu bi se možda čak mogli približiti (pojednostavljeno) dilemi mladića iz naše anegdote. Da li da želim opće dobro svima i odreknem se mojih privatnih želja, ili da se držim mojih privatnih želja, jerbo ionako nisam u mogućnosti utjecati na dobrobit drugih, pa me stoga niti ne zanima u hipotetskom slučaju da ju čak i želim. Ovdje sada prepoznajemo i natruhe klasičnog liberalno-socijalističkog sukoba mišljenja - što je važnije - dobro pojedinca ili zajednce??? (naravno, ovo je trik pitanje ili lažna dvojba, jerbo bez dobra pojedinca nema dobra zejednice i obrnuto, ali upravo tako si obično postavljamo pitanje, odnosno listu prioriteta, te je iz te kože teško pobjeći.)

....................................

Evo, sada sam malo pogledao što sve gore napisah - te vidim, ovo je otišlo malo predugo, kao i obično, bez naznake da bih mogao preći na neki zaključak, pa da se "deus ex machina" poslužim jednim trikom - odnosno muzičkim klipom koji pomalo govori o svemu ovome o čemu ja tu mudrujem, ali ovdje, u muzičkom klipu je to puuuno kraće i jednostavnije rečeno, a i estetski prihvatljivije - ajmo muzika:

Come and trim my Christmas tree

With some decorations bought at Tiffany's

I really do believe in you

Let's see if you believe in me